
Od devedesetih godina prošlog veka pa do danas nalazimo se u situaciji da se sa Istoka donosi tuđa muzika na koju se dodaje tekst na srpskom jeziku. Ovakve pesme se danas sve više komercijalizuju i predstavljaju kao ''srpska muzika''. Pojavljuje se sve više ''kvazi pevača'' koji uz pomoć novca i medija postaju ''zvezde'' preko noći, a muzičare i muzičke instrumente zamenjuje kompjuter.
Da li je zaista u Srbiji nestalo kvalitetnih kompozitora pa moramo da ''uvozimo'' i muziku?
Da li kompjuteri mogu preneti emocije koje čovek svojim prstima, dahom ili snagom prenosi dok svira neki instrument?
Odgovor na oba pitanja je negativan.
U današnjem vremenu kada umetnost sve više gubi na značaju, mladi i talentovani ljudi, ukoliko nemaju novca nemaju ni prilike da pokažu svoje kvalitete. Uticaj medija i sve više nestručnih lica u rukovodstvu medijskih kuća dovelo je do propasti srpske kulture. Dovođenjem neke tuđe muzike, kao i nametanjem prvo turskih, pa nemačkih, a sada i engleskih tuđica u Vukov jezik, gubi se duh naroda. A kada jedan narod izgubi duh pesme i duh jezika to više nije taj narod, već neki sasvim drugi.
Dolaskom novih, mlađih genaracija, možemo se samo nadati da će i dalje postojati neki Stanković, Mokranjac ili Carevac koji će se odupreti ''uvoznoj'' muzici i koji će i dalje čuvati naše narodno blago i autohtonost srpske narodne pesme.
Sandra Milosevic
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
''Nije zlo, čedo moje, čuti i znati tuđu pjesmu.
Zlo je zaboraviti i ne znati svoju.
Teško onome ko svoju pjesmu ne pjeva''.
''Zato ljubite, čedo moje, svoju pjesmu i svirku kao dušu svoju.
I pazite dobro da vam pred kućom
nikad ne zasvira tuđa pjesma i zaigra tuđe kolo''.
Zavještanja Stefana Nemanje
Autor teksta: Sandra Milosevic