Mićko Šenjanac

Ljudi bez kojih harmonika ne bi progovorila. Biografije harmonikaša.
Pravila foruma
Ukoliko imate biografiju nekog harmonikaša koji se još uvek ne nalazi u ovom delu foruma, slobodno postavite novu temu sa tekstom biografije. Cilj je da ovde sakupimo biografije svih naših i svetskih harmonikaša.
Odgovori
Korisnikov avatar
accordionist
Šef orkestra
Šef orkestra
Postovi: 543
Pridružio se: 01 Jan 1970, 01:00

Mićko Šenjanac

Post od accordionist »

Slika

Ime i prezime: Miodrag Nedeljković Mićko
Datum i mesto rođenja: 26.04.1958. u Velikom Šenju (Kragujevac).
Oženjen: dva sina (Veljko i Aleksa) i ćerka (Verica), obrazovani muzičari, sviraju modernu (klasika) i narodnu muziku.

Prvi put kada je ugledao harmoniku javila mu se velika ljubav prema ovom intrumentu. To je za njega bila najlepša slika iz detinjstva. Obilazio je prodavnice instrumenata i bio je u stanju da po pola sata razgleda harmonike. Imao je veliku želju da svira baš ovaj instrument. Pošto roditelji nisu imali novca da mu kupe harmoniku jer je bila dosta skupa, nabavili su mu frulu jer su frule bile dosta jeftinije. Naučio je da svira frulu pa je zatim prešao i na dvojnice koje je sam pravio od jasenovog drveta i zove. Mićko je tek sa 16. godina počeo da svira harmoniku. Tada su mu roditelji kupili harmoniku. Početak je bio veoma težak. Mićko je išao pešaka (12 km) u Trnavu. Svakog dana nosio je svoju malu harmoniku na leđima kod jednog starijeg svirača kod koga je naučio tek nešto malo, čak ni one osnovne pojmove sviranja harmonike. Naučio je svega 7-8 pesama i par kola (doček svatova, šetnja, isparaćaj) koje je u to vreme bilo potrebno da se svira svadba. Ali velika želja za sviranjem ovog intrumenta vodila ga je ka cilju. Voleo je kako Mićko kaže ”bezgranično”. Dva meseca mu je trajalo učenje i već sledeće zime počeo je da svira seoska prela, pa zatim igranke po domovima. Sa tako malim znanjem narod ga je prihvatio od samog početka a nisam ne zna zbog čega – priseća se Šenjanac. Iako u startu nije mnogo naučio vremenom je težio za boljem i učio i to mnogo više nego na početku. Slušao je kolege kako sviraju, pa ja i na taj način učio. Kritike je prihvatao i ispravljao svoje greške. Pokazao je svoju hrabrost ulazeći u masu naroda sa malim znanjem osnivajući svoj orkestar. Međutim, Mićko je uvek bio optimista i verovao u sebe. Počeo je i da komponuje kola.

Radeći veoma vredno, zaradio je novac da već 1989. godine u studiju Zorana Tirnanića u Krnjevu snimi svoj prvi cd sa 8 svojih kola koje je sam komponovao. U to vreme bilo je mnogo lakše objaviti ploču za Jugoton, Diskoton, Diskos, Jugodisk… nego za PGP RTB. Međutim, Mićko je samo želeo da svoj prvenac izda samo PGP. Otišao je sa svojim materijalom u PGP-RTB kod tada glavnog i odgovornog urednika Miće Đorđevića. Direktor u to vreme je bio Stanko Terzić. Rekli su mu da su kola lepa, Šumadijska, prava narodna, ali je jedini problem bio što je anonimac, što pre toga nije snimao. A inače je loše išla prodaja ploča instrumentalista. Jedino su se prodavale ploče Kemiša, Ljubiše Pavkovića, Tomice Miljića i Mirka Kodića za koje su ljudi iz PGP-a imali garanciju da kad oni snime to mora da se proda sa sigurnošću. Tako da je proces izdavanja prve ploče išao usporeno. Mićku je preostalo bilo samo da čeka. Hteo je da prihvati sve rashode što se tiče izdavanja njegovog albuma, međutim oni to nisu želeli.

Posle šest meseci doneli su odluku da izdaju Mićkovu prvu kasetu i ploču koja je prodata u to vreme u jednom zadovoljavajućem tiražu – 5.000 i za svaku pohvalu. Veliku podršku na Mićkovom prvencu dao je i Radiša Urošević koji je otpevao jednu pesmu na njegovoj ploči i predstavio Mićka kao odličnog harmonikaša i rekao da on garantuje za njega, rečima da ”ljudi već znaju za njega”.

Posle izdavanja prve ploče počeo je da priprema i narednu. Imao je već spremna kola i više nego što je tebalo za album. Napisao je dve pesme na narednom albumu koje otpevao sa Verom Nešić, a drugu je sam otpevao. Odrekao se procenta koji je trebao da dobije od prodatih albuma u korist izdavačke kuće tako da ništa nije platio ni njima, ni oni njemu. Saradnja je bila veoma korektna.

1991. počeo je rat u Bosni, a godinu dana kasnije Mićko prestaje da snima i odlazi u Nemačku. Osam godina je tamo živeo i radio. Prvo je počeo da svira proslave po srpskim klubovima. Povezao se sa predsednicima klubova širom Nemačke. Nije ga držalo mesto pa je često menjao klubove. Želeo je što više da prođe, da se što češće pojavljuje na raličitim mestima. Posle sviranja po klubovima Mićko se povezuje sa Danijel Estradom, jedinom koja je u to vreme pravila vize za naše muzičare dok smo bili pod sankcijama. Počeo je da prati pevače kad su oni dolazili i pevali u Nemačkoj. Radio je veliki broj svadba našim ljudima. Nije ništa snimao tih osam godina. Vratio se sa svojom porodicom 2000.-te godine u Srbiju.

Nastavio je i dalje da radi, ponovo je napravio svoj orkestar i počeo da sarađuje sa Darkom Perićem, Rogojevcem, Cicom iz Petrovca, Vladom Petrovićem, Krletom harmonikašem, Krletom bubnjarem i dr. Imao je postavu koja je jedno vreme žarila i palila (Kormanac – basista, Miško – bubnjar, Nikolica – klavijature (kratko vreme), Bimba – gitara, ).

Treći album još uvek nije objavio i nada se da će to učiniti njegovi naslednici, deca koja sviraju i vrlo su talentovana. Mićko poručuje svim mladim talentima da se nikad ne predaju, da uvek budu uporni i da znaju da samo rad pobeđuje.

Izvor: kragujevcani.com
Odgovori