Post
od Luka001 » 04 Maj 2013, 10:45
Johan Sebastijan Bah je oko 1729. potrebljavao timpane u orkestru, ali isključivo sa trubama na „tuti“ i „forte“ mestima.
Hajdn i Mocart daju timpanima u orkestraciji svojih simfonija važno mesto i postižu nove efekte.
Betoven ih koristi u svojim simfonijama i drugim delima (posebno u Petoj, Šestoj, Sedmoj, Devetoj simfoniji i Misi solemnis).
Romantizam priznaje vrednost ovih dragocenih instrumenata i određuje im u orkestru značajnu ulogu, dostojne njihove posebne zvučnosti i njihovih ritmičkih svojstava. Anton Rajha, poreklom Čeh, profesor fuge i kontrapunkta na pariskom Konzervatorijumu, upotrebio je 1775., za pratnju jedne Ode Šileru, osam timpana koje su svirala četiri izvođača.
Majerber prvi koristi četiri timpana na kojima je svirao samo jedan izvođač u Robertu vragu, 1831. i Proroku, 1849.
Berlioz u Fantastičnoj simfoniji, koristi četiri timpana u koje udaraju četiri timpanista i to u Sceni na poljima, i četiri timpana sa dva timpanista u Veštičijem poselu. U Velikoj posmrtnoj misi upotrebljava za stav Tuba mirum osam pari timpana (na dva para svirala su četiri izvođača, a od šest ostalih izvođača svaki je svirao na po jednom paru timpana; ukupno deset timpanista za šesnaest timpana).
Vagner u Tetralogiji koristi dva para timpana na kojima sviraju dva timpanista.
Pre ovih autora J. F. Rajhard upotrebio je više parova timpana u posmrtnoj kantati pisanoj povodom smrti Fridriha Velikog.
Opat Vogler i Špor, među ostalima, često su uvodili četiri ili šest timpana u svoj orkestar.
Pošto su u prošlosti kompozitori imali na raspolaganju više timpanista, oni su se služili čestim promenama tonova. Od 19. veka usavršavanje različitih modela mehaničkih timpana smanjilo je broj izvođača. Tamo gde je ranije bilo za četiri timpana dva timpanista, sada je jedan dovoljan (izuzev ako kompozitori ne pišu dve ili tri odvojene deonice za timpane, što nalazimo kod Berlioza i Vagnera, ali je takav slučaj vrlo redak u modernoj muzici).
U savremenoj muzici upotreba četiri ili pet timpana veoma je česta (peti je većinom mali timpan sa visokim tonovima). Kompozitori mogu pisati veoma složene deonice, jer je sadašnja konstrukcija timpana sa pedalom veoma napredovala, što olakšava zadatak izvođačima i omogućava im da veoma brzo i nečujno promene visine tonova.
Kad harmonika zasvira, od toga nema ništa lepše.